(1.-3.I.) Srpske postrojbe okupirale su Novigrad, Pridragu, Paljuv i Podgradinu kod Zadra.
U pokušaju daljnjeg osvajanja u zadarskoj okolici, srpske postrojbe poražene su i natjerane na povlačenje; Hrvatska vojska uspjela je zadržati važnu prometnicu Zadar - Karlovac.

(2.I.) U Sarajevu je potpisan sporazum o potpunom prekidu vatre u Republici Hrvatskoj (Vanceov plan) i dolasku snaga Organizacije ujedinjenih naroda (Sarajevski sporazum); stupio je na snagu 3.I. u 18 sati.
Unatoč potpisanom primirju, srpsko topništvo nastavilo je razarati hrvatske gradove i naselja, a na neke od njih izvedeni su i pješački napadi, koji su odbijeni; na Perušić (19.I.), Novu Gradišku (6.II.), Vinkovce (10.II.) i druga mjesta.
U trenutku potpisivanja Sarajevskoga primirja, HV je imao oko 230.000 vojnika raspoređenih u 65 brigada i više samostalnih bojni i pukovnija u sva 3 vida oružanih snaga; snage MUP-a imale su oko 40.000 pripadnika, od kojih je 1/3 bila na ratnim položajima. Časnički kadar u HV-u činili su: Hrvati - pripadnici francuske Legije stranaca i oružanih snaga drugih država koji su se vratili braniti domovinu; časnici i dočasnici koji su kao takvi došli iz JNA (više od 80 % časnika Hrvata napustilo je JNA i uključilo se u obranu domovine - krajem 1991. u HV-u je takvih bilo približno 2500 na časničkim dužnostima i oko 400 među "običnim" vojnicima); i nova generacija časnika koja se nametnula u borbama i koju je trebalo posebno vojno obrazovati (od 1992. oni su postali najbrojniji).

(7.I.) Raketom "zrak-zrak" zrakoplov Mig-21 jugoslavenske vojske srušio je iznad sela Podrute nedaleko od Varaždina helikopter Europske promatračke misije (poginuli su svi članovi misije - 4 Talijana i 1 Francuz); granate ispaljene prema drugom helikopteru promašile su cilj.
(9.I.) Bosanski Srbi proglasili su na Palama "suverenu Srpsku Republiku BiH", s namjerom njezina pridruženja jugoslavenskoj državi.
U skladu sa srpskim planom o zauzimanju 66 % teritorija BiH, tzv. Srpska Republika BiH obuhvatila je 5 do tada samoproglašenih "Srpskih autonomnih oblasti" u BiH - "SAO Istočna Hercegovina" (12.IX.'91.), "SAO Bosanska krajina" (16.IX.'91.), "SAO Romanija" (19.IX.'91.), "SAO Semberija" i "SAO Ozren".

(13.I.) Sveta Stolica (Vatikan) priznala je Republiku Hrvatsku.

(14.I.) New York Times objavio je apel Za mir u Hrvatskoj, koji je potpisalo 104 dobitnika Nobelove nagrade.
U Vjesniku u Otvorenom pismu petorica Hrvata iz BiH (4 književnika i 1 profesor) nazvali su izjavu predsjednika RH o razgraničenju u Bosni neshvatljivo kratkovidnom i neodgovornom spram stvarnih interesa hrvatskog i svih drugih naroda u BiH te jednako tako i spram stvarnih interesa Republike Hrvatske, a neuljudnom spram muslimanskog naroda.
Govoreći o događanjima u BiH i njihovu odrazu na Hrvatsku te o mogućem mirnom rješenju toga problema, predsjednik RH F. Tuđman na primanju za novinare (31.XII.'91.) izjavio je da bi spremnost za razgraničenje značila da možda nije neizbježan rat u BiH, napomenuvši da prijedlozi za podjelu dolaze iz same BiH, od Srba, Muslimana i Hrvata te da je takve razgovore dopustio i A. Izetbegović: Činjenica je da danas dva milijuna Srba živi zapadno od Drine. Veća je opasnost zadržavanje odnosa mržnje i nesnošljivosti (...) nego ukloniti razloge tom neprestanom nadmetanju i klanju. To se može ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona više nema razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan. (...) U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je bila riješena Banovina (1939.). Pri tome bi mogao ostati dio 'zemljice Bosne' gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina BiH. (izjava predsjednika RH F. Tuđmana, Slobodna Dalmacija, 31.XII. 1991. i 1.I. 1992.)

(15.I.) Republiku Hrvatsku (i Sloveniju), kao samostalnu i suverenu državu, priznale su države Europske zajednice (EZ): Austrija, Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Španjolska i Velika Britanija.
Priznanje Makedonije odgođeno je zbog protivljenja Grčke, priznanje BiH uvjetovano je provedbom referenduma, a Srbija i Crna Gora priznanje nisu ni zatražile.

(17.I.) U posjet Hrvatskoj stigao je predsjednik Republike Italije Francesco Cossiga; prvi strani državnik koji je posjetio međunarodno priznatu Republiku Hrvatsku.

(31.I.) Budući da srpska strana nije poštivala primirje, pripadnici Samostalne uskočke satnije HV-a krenuli su u smionu diverzantsku akciju na okupirani hrvatski teritorij, s namjerom rušenja Batinskoga mosta i presijecanja cestovne komunikacije između Baranje i Vojvodine, kojom je srpskim postrojbama u okupiranoj Baranji stizala pomoć iz Jugoslavije.
Diverzanti su preko Kopačkog rita ušli duboko u neprijateljsku pozadinu, ali su zbog tehničkoga kvara na vozilu (amfibiji) otkriveni; raspršeni na manje skupine, nakon borbe (od 2. do 7. veljače) 7 diverzanata je zarobljeno (još 1 naknadno), 3 su poginula, a 9 se uspjelo spasiti. Međudržavnim dogovorom, zarobljeni hrvatski diverzanti ("somborska skupina"), nakon 2 godine zatvora razmijenjeni su na kontrolnoj točki UNPROFOR-a kod Lipovca (12.I. 1994.) za pripadnike srpske terorističke skupine "Štit".

(2.II.) U godišnjem izvješću State Departmenta naveden je broj od preko 30.000 nestalih osoba na području bivše Jugoslavije.
Uz velik broj Hrvata, u izvješću se među nestalim spominju i 24 osobe srpske nacionalnosti iz Gospića; hrvatski tisak (tjednik Danas, 10.XII. 1991.) već je objavio vijest o ubojstvu Srba u Gospiću i na Banovini. Također iz osvete ili zbog koristoljublja, pojedini hrvatski građani srpske nacionalnosti ubijeni su u Osijeku, Sisku i Zagrebu (zločin nad obitelji Zec), a kao mjesto gdje je izvršena odmazda nad grupom Srba, spominju se Pakračka poljana i Paulin Dvor (oko 20 ubijenih).
S mjesta predsjednika HDZ BiH smijenjen je Stjepan Kljujić, jedan od osnivača stranke, a postavljen je Mate Boban.

(4.II.) Pilot Danijel Borović sa zrakoplovom jugovojske MIG-21 prebjegao je s bihaćkog aerodroma u HV; (15.V.) s dva zrakoplova istoga tipa na hrvatsku stranu prebjegla su još dva Hrvata (piloti Ivan Selak i Ivica Ivandić).
(8.II.) Hrvatska zastava zavijorila je na svečanom otvaranju 16. zimskih olimpijskih igara u Albertvilleu (Francuska).

(21.II.) Vijeće sigurnosti OUN-a donijelo je Rezoluciju (743) o pokretanju mirovne operacije i slanju međunarodnih zaštitnih snaga u Republiku Hrvatsku za razdoblje od 12 mjeseci (u sklopu tzv. Vanceova plana za Hrvatsku); snage UNPROFOR-a trebale su preuzeti 4 zaštićene zone (UNPA) u RH - prostor 18 općina u kojima Srbi čine većinu ili pak značajnu manjinu stanovništva i gdje su međusobne napetosti dovele do oružanih sukoba u nedavnoj prošlosti.
Cilj ove operacije ispunjen je samo djelomično: JNA je napustila Hrvatsku, a teško oružje pobunjenih Srba stavljeno je u skladišta pod zajedničkim nadzorom UNPROFOR-a i Srba, no povratak prognanika, zaštita preostalih Hrvata u UNPA, otvaranje komunikacija i povratak pod hrvatsku vlast tzv. ružičastih zona (područja koja su Srbi osvojili, a u kojima nisu živjeli) nisu ispunjene. Od Hrvata koji su ostali u UNPA zonama, čak oko 7000 protjerano je, a više stotina je ubijeno.
UNPA su obuhvatile 12.554 km2 (22 % od ukupnog teritorija RH); na tom prostoru je 1991. živjelo 536.370 stanovnika, od toga 258.298 (48,2 %) Srba, 205.075 (38,2 %) Hrvata i 72.997 (13,6 %) ostalih.
Sektor Istok, sa sjedištem u Erdutu ("Istočna Slavonija" /s Baranjom i zapadnim Srijemom/ - 2153 km2 i 188.184 stanovnika prema popisu iz 1991. - od toga 49,1 % Hrvata, 30,4 % Srba, 20,5 % ostalih) - 4 općine: Vukovar i Beli Manastir te dijelom Osijek i Vinkovci;
Sektor Zapad, sa sjedištem u Daruvaru ("Zapadna Slavonija" - 2112 km2, i 99.452 stanovnika - od toga 43,3 % Hrvata, 35,4 % Srba, 21,3 % ostalih) - 5 općina: Pakrac, Daruvar, Grubišno Polje te dijelom Novska (istočni dio) i Nova Gradiška (zapadni dio);
Sektor Sjever, sa sjedištem u Topuskom (Banovina i Kordun) - 6 općina: Dvor na Uni, Kostajnica, Petrinja, Glina, Vrginmost, Vojnić i Slunj;
Sektor Jug, sa sjedištem u Kninu (sjeverna Dalmacija i Lika) - 5 općina: Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Korenica i D. Lapac.
U sektorima Sjever i Jug (UNPA "Krajina"), na 8289 km2 1991. živjelo je 248.734 stanovnika (od toga 66,7 % Srba, 28 % Hrvata i 5,3 % ostalih).

(22.II.) Njemački vicekancelar i ministar vanjskih poslova Hans Dietrich Genscher, jedna od najzaslužnijih osoba za međunarodno priznanje Hrvatske, došao je u službeni posjet Hrvatskoj.

(25.II.) Glavni štab bošnjačko-muslimanske Patriotske lige usvojio je Direktivu za obranu BiH.

(27.II.) U Grazu su vođeni tajni razgovori između predstavnika hrvatske vlasti i Radovana Karadžića i drugih predstavnika bosanskih Srba.

(29.II.) Na referendum o neovisnosti BiH izašlo je 63,7 % upisanih glasača, uglavnom Muslimani i Hrvati, od čega se 99,4 % izjasnilo za stvaranje neovisne BiH.

(2.III.) Srbi su u Sarajevu postavili barikade.

(18.III.) Pod pokroviteljstvom Europske zajednice u Lisabonu je iznesen prijedlog o uređenju BiH (Cutillerov plan kantonizacije BiH ili Lisabonski sporazum), prema kojemu su Muslimanima trebale pripasti 52 općine (44 % teritorija), Srbima 32 (44 % teritorija), a Hrvatima 20 općina (12 % teritorija).
Hrvatima bi pripale općine Neum, Čapljina, Čitluk, Ljubuški, Grude, Široki Brijeg (Lištica), Posušje, Prozor, Tomislavgrad, Livno, Kreševo, Kiseljak, Busovača, Vitez, Travnik, Vareš, Orašje, Bosanski Šamac, Odžak i Bosanski Brod; premda je prema tom planu 59 % Hrvata trebalo živjeti u "nehrvatskim kantonima", Hrvati u BiH potpisali su sporazum, no on nije proveden.

(23.III.) Hrvatska je primljena u članstvo KESS-a (danas OESS).

(27.III.) U Sarajevu, u zgradi skupštine BiH, samozvana "Skupština Srpskoga naroda u BiH" proglasila je "Ustav Srpske republike BiH".

(IV.-V.) Nakon sukoba oko Čapljine (7.III.) te srpskoga napada na Neum (22.III.) i Bosanski Brod (25.III.), započela je otvorena srpska agresija na BiH (napadnute su gotovo sve općine ili gradovi u BiH u kojima su živjeli Hrvati i Muslimani): srpske paravojne formacije masakrirale su Muslimane u Bijeljini (1.-3.IV.), Zvorniku (10.IV.), Foči, Prijedoru, Višegradu (13.IV.); uz pomoć jugoslavenske vojske srpske postrojbe okupirale su istočni dio Mostara (3.IV.), Kupres (9.IV.), Stolac (10.IV.), Doboj (3.V.), Bosanski Šamac i Brčko (4.-7.V.), Bosanski Novi i Kalesiju (12.V.), Sanski Most (31.V.) te opkolile Sarajevo (5.IV.). Na području pod srpskom vlašću otvoreni su logori za nesrpsko stanovništvo (Omarska i Keraterm kod Prijedora, Brčko, Bijeljina i brojni drugi).

(3.IV.) Oslobodilačka akcija HV-a u Baranji nije uspjela; nakon početnog uspjeha, hrvatski vojnici su, uz gubitke, vraćeni na polazne položaje.

(6.IV.) Države EZ-a priznale su BiH.

(7.IV.) SAD je priznao Hrvatsku, Sloveniju i BiH; Hrvatska je priznala BiH.
U ime Predsjedništva BiH A. Izetbegović uputio je načelniku generalštaba Vojske Jugoslavije Blagoju Adžiću najoštriji protest zbog napada jugovojske na hrvatski narod, odnosno na Široki Brijeg, Čitluk i Međugorje - jedno od najvećih katoličkih svetišta.

(8.IV.) Predsjedništvo BiH proglasilo je neposrednu ratnu opasnost i osnovalo Glavni štab Teritorijalne Obrane BiH; odlukom "Predsjedništva HZ Herceg Bosne" u Grudama je osnovano Hrvatsko vijeće obrane (HVO) kao jedini institucionalni oblik obrane Hrvata u Bosni i Hercegovini.
HVO se uspostavlja kao vrhovno tijelo obrane hrvatskoga naroda u HZ HB (čl.1.), sa zadatkom obrane suvereniteta prostora HZ HB i zaštite hrvatskoga naroda, kao i drugih naroda u ovoj zajednici, napadnutih od bilo kojega agresora (čl. 2.).
Uloga hrvatskih postrojbi u otporu srpskoj agresiji na početku rata u BiH iznimno je velika. U BiH su (od 15.XII. 1991.) djelovale od HSP-a ustrojene Hrvatske obrambene snage (HOS), u čijim se redovima borio i znatan broj Bošnjaka-muslimana; HOS je raspušten nakon što su početkom kolovoza 1992. u Kruševu kod Mostara pripadnici HVO-a ubili zapovjednika HOS-a BiH general bojnika Blaža Kraljevića.

(9.IV.) Predsjedništvo BiH donijelo je odluku o ujedinjenju svih oružanih snaga na teritoriju BiH u Oružane snage BiH (OS BiH); pod zapovjedništvo oružanih snaga trebala se staviti muslimanska Patriotska liga, Zelene beretke (kao stranačka milicija SDA), TO BiH, HVO, HOS i druge grupe otpora.

(10.IV.) General Janko Bobetko, sudionik antifašističke borbe u Hrvatskoj u II. svjetskom ratu, postavljen je za zapovjednika Južnoga bojišta.

(11.IV.) Murat Šabanović zauzeo je višegradsku branu na Drini i zatražio da JNA zaustavi pokolj nesrpskoga stanovništva u Podrinju.
Psovkom koja odlazi izravno u eter radio-programa odgovara na laži generala jugovojske Kukanjca da se iz objekata JNA ne puca po civilima i rezignirano prijeti rušenjem brane i katastrofom: Il' nas (Muslimane) odnijela Drina, il nas poklali četnici, isto nam je!

(21.IV.) Srpske postrojbe potpuno su opkolile Sarajevo.
Sarajevo je u blokadi ostalo sve do 29.II. 1996. U tom razdoblju gotovo neprekidnog srpskog granatiranja poginulo je više od 10.000, a ranjeno je oko 50.000 građana; svjetsku javnost osobito su potresle slike masovnog ubojstva Sarajlija koje su stajale u redu za kruh u Ulici V. Miškina (27.V. 1992.) i na tržnici Markale (5.II. 1994.).

(24.-28.IV.) Jake srpske postrojbe napale su pravcem Neum, Metković i Ploče, s ciljem konačnog zauzimanja doline Neretve i presijecanja hrvatskog teritorija (odvajanje i osvajanje južnog dijela Hrvatske); nakon žestokih borbi koje su trajale gotovo 3 dana i 3 noći, hrvatski branitelji izdržali su nemoguće, slomili nadmoćnijeg neprijatelja i prepolovili njegovu snagu.

(27.IV.) Kina je priznala Hrvatsku i Sloveniju kao samostalne i suverene države; do 31.XII. 1995. Hrvatsku su priznale 124 države.
U Beogradu je proglašena Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora).

(28.IV.) Akcija HV-a za oslobađanje sela Podgradina u zadarskom zaleđu nije uspjela.
(V.-VI.) Žestoke borbe u Bosanskoj Posavini; hrvatske postrojbe su u protuudaru oslobodile Modriču (do 20.V.) i velik dio Posavine te došle do Kotorskog i Rudanke nadomak Doboja (VI.).

(2.V.) JNA je zarobila pa pustila predsjednika Predsjedništva BiH A. Izetbegovića.

(4.V.) BiH je proglasila SRJ agresorom i zatražila međunarodnu intervenciju.

(6.V.) U Grazu su se sastali predstavnik hrvatske nacionalne zajednice M. Boban i predstavnik srpske državne zajednice R. Karadžić; raspravljalo se o razgraničenju Hrvata i Srba u BiH, da bi prestali razlozi za oružane sukobe Hrvata i Srba na cijelom teritoriju BiH.

(15.V.) VS UN-a (Rezolucija 752) zahtijeva da se postrojbe JNA i elementi HV povuku iz BiH ili stave pod kontrolu vlasti u Sarajevu.

(17.-23.V.) Akcijom Jaguar HV je oslobodila brdo Križ u zaleđu Bibinja kod Zadra, s kojega su srpski teroristi ugrožavali promet Jadranskom magistralom.

(18.V. - 30.VI.) Vojnom akcijom Spaljena zemlja HV je na Južnom bojištu započeo operaciju deblokade Dubrovnika.
Deblokiran je Pelješac (20.V.) i oslobođena je okolica Dubrovnika: Čepikuće (21.V.), Slano (25.V.), i cijelo dubrovačko primorje - Mokošica, Brgat, Bosanka, Rijeka dubrovačka i Župa dubrovačka (do 26.V.), čime je osigurana prometnica prema Dubrovniku. Istodobno, hrvatske postrojbe oslobodile su dio istočne Hercegovine (do 20.V.) i selo Ravno (30.V.).

(22.V.) Hrvatska je primljena u OUN, kao 178. članica (primljene su i Slovenija i BiH); Predsjednik Republike Hrvatske F. Tuđman govorio je na Općoj skupštini OUN-a.
Hrvatski narod jedan je od najstarijih naroda sadašnje Europe. On ima pisane dokumente kojima se ponosi i biljege o svojoj nacionalnoj i državnoj samostalnosti, te o pripadnosti zapadnoeuropskoj civilizaciji od VII. stoljeća pa nadalje u kamenu i na pergameni, u književnosti i umjetnosti, i što je najvažnije, u svom duhovnom biću. Hrvatski narod može biti ponosan na svoj udio u duhovnoj i materijalnoj kulturnoj baštini čovječanstva. Nije slučajno što je njezin mali dio prisutan i ovdje. Ulaz kojim prolazimo u dvoranu Glavne skupštine UN napravljen je od mramora s hrvatskog otoka Brača. U mojoj se domovini taj kamen smatra simbolom hrvatske opstojnosti. U njemu su se ogledali tijekom mnogih stoljeća svojim umjetničkim radom najveći hrvatski kipari kao što je Antun Augustinčić, čija se konjanička figura Spomenik mira nalazi u parku iza ove iste palače UN. (govor F. Tuđmana na Općoj skupštini OUN-a, 22.V. 1992.)

(30.V.) Rezolucijom (757) VS UN-a uvedene su oštre sankcije (gospodarske, političke, znanstvene, sportske) protiv Srbije i Crne Gore; Hrvatska vojska nalazila se u BiH sukladno sporazumu s vlastima u Sarajevu.

(do 30.V.) Jugoslavenska ratna mornarica napustila je posljednje okupirane hrvatske otoke Vis, Lastovo i Mljet.

(3.VI.) Radna skupina bosanskih humanitarnih organizacija predala je međunarodnim institucijama detaljan popis 94 logora u BiH, na teritoriju pod srpskom vlašću, u kojima je bilo zatočeno 105.348 osoba nesrpskoga podrijetla i 11 logora u Srbiji i Crnoj Gori s 22.710 zatvorenika.

(6.-8.VI.) Vojnom akcijom Čagalj oslobođen je zapadni dio Mostara i veliki dio Hercegovine.
Hrvatske postrojbe (HV i HVO) protjerale su neprijatelja iz doline Neretve oko Čapljine i oslobodile visoravan Dubrave; zatim Stolac (12.VI.) i okolna sela te lijevu obalu rijeke Neretve i cijeli Mostar (do 21.VI.); pod zapovjedništvom HVO-a i u HOS-u, u borbama za oslobođenje Mostara i na drugim bojištima borili su se i Bošnjaci-muslimani.

(15.VI.) Ministar vanjskih poslova BiH Haris Silajdžić u pismu predsjedavajućem VS UN-a izjavio je da se HVO bori za slobodu i nezavisnost BiH, kao dio obrambenih snaga BiH.

(20.VI.) Predsjedništvo BiH proglasilo je ratno stanje, opću mobilizaciju i radnu obvezu; kao agresori imenovani su Srbija, Crna Gora, bivša JNA i ekstremistički dio SDS-a.

(21.VI.) Munjevitom akcijom Hrvatska vojska oslobodila je Miljevački plato (7 sela, oko 150 km2) u općini Drniš (akcija Miljevci).
Protuudar srpskih postrojbi Hrvatska vojska uspješno je odbila (23.VI.), nakon čega je uslijedila odmazda srpskoga topništva po dalmatinskim gradovima, ali i djelovanje hrvatskoga topništva prema Kninu. VS UN-a osudilo je akciju i zatražilo povlačenje Hrvatske vojske na početne položaje (Rezolucija 762), što je Hrvatska odbila.

(28.VI.) Francuski predsjednik F. Mitterand bio je u "posredničkoj misiji" u Sarajevu.
Njegovim posredovanjem Srbi su napustili sarajevski aerodrom i izbjegli prijetnju moguće zračne intervencije Zapada ("zračni most" za Sarajevo otvoren je 2.VII.).

(1.VII.) Srbi iz Gorskoga kotara (sela Drežnica, Gomirje, Jasenka, Moravice) potvrdili su lojalnost Hrvatskoj i obećali hrvatskoj policiji predati oružje, koje im je prije godinu dana podijelila JNA; na tom je području izbjegnut oružani sukob.

(1.-13.VII.) HV je deblokirao Dubrovnik (akcija Tigar).
HV je istjerao neprijatelja sa strateški iznimno značajne Ivanjice i Uskoplja i ovladao ključnim dominantnim kotama iznad Dubrovnika (Osojnik, Golubov kamen, Debela glava) te potisnuo srpske postrojbe prema Trebinju; Dubrovnik je potpuno deblokiran sa zapadne strane (otvorena je komunikacija Ploče - Dubrovnik) i stvoreni su uvjeti za priključenje dalekovoda u Rijeci dubrovačkoj u elektrosistem BiH, što je omogućilo rješavanje akutne krize električne energije za Dalmaciju i njezine otoke. Neprijatelj je onemogućen da izravno i neposredno gađa ciljeve u Dubrovniku, a ostvareni su uvjeti za proboj prema Konavlima (preko planinskoga zaleđa Dubrovnika iznad Župe dubrovačke i Gornjih Konavala).

(3.VII.) "HZ Herceg Bosna" objavila je da zbog rasapa državne uprave uspostavlja privremenu izvršnu vlast na oslobođenom i obranjenom području i naglašava da ni na koji način ne dovodi u pitanje suverenitet i cjelovitost BiH te da je HVO sastavni dio jedinstvenih obrambenih snaga pod Predsjedništvom BiH.

(4.VII.) Badinterova komisija potvrdila je da je raspad SFRJ dovršen i da ta država više ne postoji.
Teritorijalna obrana (TO) BiH preimenovana je u Armiju BiH.

(7.VII.) U borbi protiv srpskoga agresora poginuo je Andrija Andabak, legendarni branitelj Nuštra i vinkovačke bojišnice.
A. Andabak, "maljutkaš" čija je borbena skupina uništila 32 neprijateljska oklopa (tenka, transportera), posmrtno je promaknut u čin bojnika, a njegovim imenom nazvano je priznanje koje HV dodijeljuje za 3 ili više uništenih neprijateljskih oklopnih vozila.

(21.VII.) Predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisali su u Zagrebu Sporazum o prijateljstvu i suradnji Hrvatske i BiH; dodatak tom sporazumu, kojim su predviđene zajedničke vojno-obrambene aktivnosti Hrvatske i BiH protiv srpskoga agresora (HVO kao dio oružanih snaga BiH), potpisan je (23.IX.) u New Yorku.

(23.VII. - 13.VIII.) U vojnoj akciji Oslobođena zemlja hrvatske postrojbe "očistile" su neprijateljske "džepove" u zaleđu Dubrovnika (od Zavale do Modroglavine) i uspostavile nove obrambene položaje na planinskom vijencu iznad južnoga ruba Popova polja.

(25.VII. - 9.VIII.) Hrvatski sportaši sudjelovali su na Olimpijskim igrama u Barceloni.
Hrvatska je osvojila srebrnu medalju u košarci (zlatnu je osvojio Dream team SAD-a) i dvije brončane medalje u tenisu (Goran Ivanišević pojedinačno i s Goranom Prpićem u paru).

(2.VIII.) Održani su drugi višestranački izbori za Sabor i predsjednika Republike Hrvatske.
Na predsjedničkim izborima u prvom krugu pobijedio je Franjo Tuđman (56,69 % glasova), ispred Dražena Budiše (21,91 %); na izborima za Sabor RH najviše glasova dobio je HDZ (43,72 %), a zatim HSLS (17,33 %), HSP (6,91 %), HNS (6,55 %), SDP (oko 5 %) i HSS (oko 4 %).

(7.VIII.) VS UN-a osnažilo je mandat UNPROFOR-a u Hrvatskoj (Rezolucija 769); mirovne snage uz nadziranje UNPA preuzele su i nadzor međunarodnih granica RH.

(12.VIII.) Takozvana Srpska Republika BiH promijenila je naziv u "Republiku Srpsku".

(26.-27.VIII.) Na Londonskoj konferenciji zaključeno je da sve bivše jugoslavenske republike moraju priznati BiH, da se granice ne mogu mijenjati silom, da se manjinama moraju jamčiti prava te da svi prognanici imaju pravo na povratak.

(3.IX.) U Genevi je počela Međunarodna konferencija o bivšoj Jugoslaviji, kojoj su supredsjedali lord David Owen (EZ) i Cyrus Vance (UN).
Sabor RH donio je Zakon o oprostu od krivičnog progona počinitelja krivičnih djela u ratu protiv Hrvatske (počevši od 17.VIII. 1990.).

(15.IX.) Ustavni sud BiH donio je odluku o neustavnosti Hrvatske zajednice Herceg Bosne.

(6.X.) Srpske postrojbe ušle su u Bosanski Brod; najveći dio Bosanske Posavine našao se pod srpskom okupacijom.
Presudnim događajem za tijek borbi u Bosanskoj Posavini (ali i šire), smatra se uspostava "srpskog koridora" (26.VI.), koji je povezivao Srbiju i okupirana područja Hrvatske. Nakon toga srpske postrojbe (Vojska Jugoslavije i četnici) osvojile su Bosanski Šamac, Brčko, Derventu, Modriču i Odžak (4.-15.VII.), a početkom listopada hrvatske postrojbe napustile su Bosanski Brod i okolicu (kod hrvatskih branitelja ostao je dojam da je izostao jači otpor hrvatskih postrojba u Bosanskoj Posavini); pod nadzorom Hrvata uz rijeku Savu ostao je samo mostobran oko Orašja. Iz osvojenih naselja u BiH (Prijedor, Bosanski Novi, Sanski Most, Ključ, Kotor Varoš, Banja Luka, Brčko, Bijeljina, Bosanski Šamac i drugih gradova i sela) Srbi su protjerali gotovo sve Hrvate i Muslimane.
(9.X.) Zbog učestaloga djelovanja srpskoga zrakoplovstva na civilne ciljeve, Vijeće sigurnosti donijelo je rezoluciju o zoni zabrane letenja iznad BiH, koju je NATO počeo provoditi od 12.IV. 1993.

(12.X.) Kod sela Gorice u Bosanskoj Posavini, branitelji Brčkog uspjeli su nakratko presjeći "srpski koridor".
Za trajnije presijecanje "koridora" bila je potrebna veća, zajednička akcija hrvatskih postrojba i Armije BiH do koje nije došlo; ipak u Bosanskoj Posavini nisu zabilježeni krvavi hrvatsko-muslimanski sukobi. HVO je držao područje hrvatske općine Ravne-Brčko s legendarnim selom Boderište, koje su zbog pokušaja proširenja "koridora" srpske postrojbe neprestano i žestoko napadale.

(19./20.X.) Okupatorska Vojska Jugoslavije napustila je Cavtat i Konavle.
Tome je prethodio sporazum na britanskoj fregati Avenger (24.IX.), koji su potpisali general VJ Pavle Strugar, general David Chranston (za Europsku misiju) i general HV Janko Bobetko, te dogovor Tuđman - Ćosić u Genevi (30.IX.).

(20./21.X.) Hrvatska vojska izvršila je desant na Cavtat i spriječila da srpske postrojbe iz Hercegovine preuzmu okolne dominantne položaje, koje je napustila Vojska Jugoslavije.

(22.-26.X.) Hrvatska vojska izbila je na granicu Hrvatske prema Crnoj Gori i Hercegovini, čime je najjužniji dio Hrvatske oslobođen (akcija Oslobađanje Konavala).
Status hrvatske Prevlake, na koju su došli promatrači UN-a, nije riješen; hrvatska strana problem razgraničenja s Crnom Gorom (odnosno SRJ) smatra sigurnosnim, a ne teritorijalnim pitanjem.

(22.-27.X.) Uspješno izvedenom vojnom akcijom Vlaštica hrvatske postrojbe uspostavile su nove obrambene crte u zaleđu Dubrovnika.
Jedinice Južnog bojišta izvršile su zadatak dobiven 10.IV. 1992. (prijavak generala J. Bobetka hrvatskom predsjedniku F. Tuđmanu, 29.X. na smotri hrvatskih postrojbi koje su izvojevale pobjedu na Južnom bojištu)
S obzirom na to da su hrvatski vojnici držali dominantne kote prema Trebinju (5 km zračne linije od Trebinja), ulazak hrvatskih postrojbi u taj grad ovisio je samo o političkoj odluci. Od 27.IV.'92., zaključno sa 26.X.'92., koliko je HV bila u napadajnim akcijama na Južnom bojištu, oslobođeno je 1210 km2 kopnene površine Hrvatske (i 1080 km2 morske).

(24.X.) Na sjednici u Posušju prihvaćena je odluka o udruživanju "HZ Bosanska Posavina" u jedinstvenu "Hrvatsku zajednicu Herceg Bosna".

(29.-30.X.) Srpske postrojbe osvojile su Jajce.
Predstavnici HVO-a optužili su muslimanske ekstremiste za sprečavanje dolaska pojačanja gradu, a muslimanski predstavnici optužili su HVO za ubojstva i protjerivanje Muslimana iz Prozora (25.X.). Već u kolovozu 1992. zabilježen je sukob između Armije BiH i HVO-a u sarajevskim naseljima Otes i Stup (naseljen uglavnom Hrvatima), a u listopadu su počeli incidenti i sukobi u Travniku, Vitezu, Novom Travniku, Gornjem Vakufu (Uskoplju), Prozoru; hrvatsko-muslimanski sukobi olakšali su Srbima osvajanje BiH. Tijekom listopada u sklopu 3. korpusa Armije BiH u Zenici je osnovana 7. muslimanska brigada u koju su ušli "borci za vjeru" (mudžahedini), među kojima je bio velik broj muslimanskih dragovoljaca i fanatika iz stranih zemalja.

(31.X.) Srbi su u Prijedoru donijeli Deklaraciju o suradnji i težnjama za ujedinjenje Republike Srpske Krajine i Republike Srpske.
Pod svojim nadzorom srpske oružane snage držale su otprilike 70 % teritorija BiH. Najveći dio izbjeglica i prognanika iz BiH prihvatila je Republika Hrvatska - više od 400.000 osoba, pa je u RH tada bilo ukupno oko 700.000 izbjeglih i prognanih osoba.

(1.XI.) U Zagrebu je održan sastanak Tuđman - Izetbegović o provedbi Sporazuma o suradnji i prijateljstvu RH i BiH te o prekidu sukoba između HVO-a i Armije BiH.

(2.XI.) Hrvatska je darovala Tuzli i njezinim braniteljima veliku ratnu bolnicu (tada najveću u BiH).

(20.XI.) General Janko Bobetko imenovan je za načelnika Glavnoga stožera HV-a (na toj dužnosti ostao je do 15.VII. '95.).

(7.XII.) Postrojbe HVO-a i Armije BiH nanijele su teške gubitke srpskim postrojbama kod Teslića.

(20.XII.) Navodeći kao izgovor ratno stanje SDA je odbila zamjenu A. Izetbegovića na mjestu predsjednika Predsjedništva BiH; prema Ustavu BiH predsjednik je u narednom razdoblju trebao biti Hrvat, no Izetbegović je ostao predsjednik do kraja rata.

(29.XII.) Sabor je izglasao Zakon o područjima županija, gradova i općina; Hrvatska je podijeljena na 20 županija i Grad Zagreb, koji ima status županije te 69 gradova, 418 općina i 2 kotara.
Krajem 1992. general A. Tus predlagao je (uz sporazum s bošnjačko-muslimanskim vodstvom) pokretanje vojne operacije protiv srpskih postrojbi u Bosanskoj Posavini i zapadnoj Bosni, ali takav plan nije odobren.

Materijal preuzet sa portala Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata i nadopunjavat će se sa novim podacima do kojih autor ovih stranica dođe na bilo koji naćin.

DA BI STE SE VRATILI NA VRH STRANICE PRITISNITE TIPKU HOME NA TIPKOVNICI